Tjednima sam započinjao nekoliko knjiga i nijednu nisam dovršio, iako sam realno imao kratke prozore vremena za čitanje. Problem nije bio izbor naslova nego nejasan plan: čitao sam samo kad se “sjetim”. Odlučio sam pristupiti navici kao malom projektu i pratiti što se događa u praksi.
Cilj je bio jednostavan: čitati češće, ali bez osjećaja pritiska i bez gomilanja nedovršenih knjiga. Htio sam zadržati i raznolikost, jer mi se raspoloženje mijenja između klasika, suvremenih romana i poezije. U praksi se pokazalo da mi je potrebno jasno razdvajanje “kratkog” i “dugog” čitanja.
Zašto je ovo važno? Kad se oslanjam na motivaciju, ona varira, a onda čitanje postane prva stvar koja ispada iz dana. Kad, umjesto toga, planiram minimalnu izvedivu dozu čitanja, napredak je vidljiv i bez velikih blokova vremena. Tako se i teži naslovi, poput klasika ili zahtjevnijih knjiga o umjetnosti, kreću naprijed.
Drugi razlog je što sam često birao pogrešnu knjigu za pogrešan trenutak. Fantastika i mitologija mi odlično leže navečer, dok mi poezija i zbirke bolje funkcioniraju u kratkim pauzama. Mladi odrasli romani i svjetski bestseleri su mi “sigurni” izbor kad sam umoran i želim tečniji tempo.
Kako sam krenuo: napravio sam popis od tri aktivne knjige, ali svaka s jasnom ulogom. Jedna je “glavna” knjiga za duže čitanje (npr. suvremeni hrvatski roman), jedna je “kratka” za 10 minuta (poezija ili kratke priče), a treća je “opuštajuća” za kraj dana (ljubavni roman ili lakša fantastika). Pravilo je bilo da ne dodajem četvrtu dok barem jednu ne završim.
Zatim sam uveo raspored po situacijama, a ne po satnici. Jutarnja kava postala je rezervirana za 5–10 stranica iz kratke knjige, jer ne traži veliko uranjanje. Putovanje ili čekanje koristio sam za e-knjigu ili audio, ovisno o okruženju. Navečer sam ostavljao 20–30 minuta za glavnu knjigu, ali bez grizodušja ako taj dan ne stignem.
Kako bih smanjio trenje, sve sam pripremio unaprijed. Knjiga koju čitam navečer stoji na istom mjestu, a označivač stranice uvijek je unutra, bez traženja. Na mobitelu sam isključio obavijesti tijekom tih 20 minuta, jer mi se najčešće prekid događao zbog sitnih distrakcija, ne zbog stvarnih obveza.
Posebno mi je pomoglo pravilo “prvih 30 stranica” za odabir knjige. Ako me naslov ne povuče ni nakon tog praga, bez krivnje ga zamijenim i zabilježim za neki drugi period života. To je smanjilo zastoje kod klasika i zahtjevnijih naslova, jer sam prestao forsirati kad očito nije dobar trenutak.